ČLANCI I OSVRTI
Objavljeni tekstovi predstavljaju isključivo mišljenja i stajališta autora.
Hrvatska diplomacija 2023.
Nastavak disonantnih tonova između Banskih dvora i Pantovčaka te bezuvjetna podrška Ukrajini obilježili su hrvatsku vanjsku politiku i u ovoj godini, u kojoj se napredovalo u odnosima s BiH i relativno neuspješno pokušavalo sniziti tenzije sa Srbijom.
Hrvatska je u godini na izmaku nizom inicijativa podržala ratom pogođenu Ukrajinu, promjena vlasti u BiH i deblokada visokog predstavnika smanjili su napetosti između Sarajeva i Zagreba, a dobar dio godine, sve dok u studenome nije došlo do međusobnog protjerivanja diplomata, izgledalo je da se tope hladni odnosi sa Srbijom.
Napetosti zato opet nije nedostajalo između sukreatora vanjske politike, premijera i predsjednika Zorana Milanovića, često suprotnih mišljenja o nizu geopolitičkih tema.
Više možete pročitati OVDJE
Schengen i eurozona. Nakon 1. siječnja za Hrvatsku ništa više nije isto
Premijer Andrej Plenković kazao je da je Hrvatska pridruživanjem eurozoni i Schengenskom prostoru, kao jedina zemlja koja je to postigla na isti dan, postala jedna od samo 15 europskih zemalja koje su istovremeno dio tih dviju integracija te NATO saveza, dodavši da mu je drago što je u 2022. Hrvatska dovršila i Pelješki most, u čemu su svoj udio imali i slovenski arhitekti, ali i europska sredstva .„Hrvatska je te ciljeve ostvarila zasluženo, a nakon 1. siječnja za nju ništa više nije isto“, poručio je. Predsjednik Vlade Andrej Plenković s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen i sa slovenskom predsjednicom Natašom Pirc Musar, obilježio je članstvo Hrvatske u Schengenskom prostoru susretom na Bregani.
U izjavama za medije, premijer Plenković je istaknuo da je 1. siječnja 2023. povijesni dan kad je Hrvatska ostvarila svoje strateške, državničke i političke ciljeve.
„Došli smo do trenutka kada smo u najdubljoj integraciji u kojoj Hrvatska može biti, kao zemlja koja prije 31 godinu nije bila međunarodno priznata te je privremeno bila pod okupacijom“, naglasio je premijer, zahvalivši hrvatskim braniteljima bez čije žrtve i doprinosa ne bi bilo današnje hrvatske slobode i demokracije.
Hina: Hrvatska diplomacija 2022: Godina uspješne integracije i neuspješne sukreacije
Iako je dobivenim zelenim svjetlima za šengenski prostor i eurozonu Hrvatska svoj međunarodni položaj znatno ojačala, njezinu je vanjsku politiku i ove godine obilježio sukob Pantovčaka i Banskih dvora – o položaju Hrvata u BiH, ratu u Ukrajini i imenovanju veleposlanika.
Premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović u jednome su ipak složni – hrvatski međunarodni položaj nikad nije bio snažniji.
Hrvatska je 2022. napravila veliki eurointegracijski korak naprijed – 1. siječnja 2023., nakon samo devet godina članstva u Europskoj uniji, postat će članica šengenskog područja i eurozone, njezina ‘unutarnjeg kruga’.
Nakon ispunjenja svih kriterija, ulazak u eurozonu potvrđen je rutinski, ali je primitak u šengen nakratko zakomplicirala Austrija, nezadovoljna što joj s balkanske rute pristiže sve više migranata. Naposljetku su u šengenskoj čekaonici ostale Bugarska i Rumunjska, a Hrvatska dobila jednoglasnu podršku za pristup europskom prostoru bez granica.
Hrvatskoj sada, od ambicija pridruživanja međunarodnim organizacijama, preostaje samo članstvo u OECD-u što će biti „šlag na torti“, rekao je nedavno premijer Plenković.
Natali Lulić Grozdanoski, Istraživanje uzroka sukoba kao preduvjet smislene razvojne suradnje na Bliskom istoku
svibanj 2018.
Pored razumijevanja pokretača razvoja važno je razumijevanje njegovih glavnih kočničara, a to su prije svega nasilje i sukob. Razvojna suradnja može biti jedan od važnih mehanizama suzbijanja sukoba i nasilja na njihovom izvoru, uz pretpostavku da su njihovi uzroci kvalitetno analizirani i prepoznati…
Čini se kako rječnik koji Europska unija koristi u pregovorima sa zemljama u razvoju drugoj strani nije razumljiv ili ga možda odbija razumjeti, pa Europska unija ostaje neshvaćena ili pogrešno shvaćena. Razlog neshvaćenosti pronalazimo u različitim sustavima vrijednosti. Zemlje u razvoju u zapadnoj razvojnoj politici vide samo novac i neprestano traže još više novca, koji bez prihvaćanja temeljnih vrijednosti mira, demokracije, dobroga upravljanja i ljudskih prava te nužne promjene društvene svijesti postaje isključivo sredstvo perpetuiranja ovisnosti o pomoći. Stavljanjem naglaska isključivo na količinu novca, zapadne zemlje postaju sudionici u poticanju ovisničkog odnosa i de facto perpetuiraju neodrživi razvoj…
Stabilnost i sigurnost su ključni preduvjeti razvoja. U područjima koja nisu pogođena sukobom i u kojima se razvoj može mjeriti u materijalnim kategorijama, zapadni koncept razvojne pomoći može pridonijeti smanjivanju ekstremnoga siromaštva, otvaranju novih radnih mjesta, podizanju životnog standarda i slično. Međutim, u područjima pogođenima sukobom takav koncept razvojne pomoći, bez djelovanja na uzročnike sukoba, lako može postati kontraproduktivan, kako za davatelje, tako i za primatelje pomoći…
Opširnije
Natali Lulić Grozdanoski, Razvojna suradnja na Bliskom istoku: preduvjeti, izazovi i mogućnosti za izgradnju razvojnog partnerstva
svibanj 2018.
Razvojna suradnja oblik je međunarodne suradnje čiji je primarni cilj iskorjenjivanje siromaštva i ostvarivanje održivog i uključivog razvoja u slabije razvijenim zemljama. Hrvatska se u zadnjih nekoliko godina našla u situaciji brze prilagodbe i preobrazbe iz zemlje primateljice pomoći u zemlju davateljicu pomoći. U mnogim državama koje su tradicionalni donatori, poput Švedske, taj je proces trajao bitno duže. Razvojna je suradnja zanimljiv politološki fenomen, no upravo zbog brzine kojom se Hrvatska u nju uključila, ona još uvijek predstavlja novo i nedovoljno poznato područje u našoj općoj, stručnoj i znanstvenoj javnosti.
Tijekom pregovora o članstvu u Europskoj uniji, posebice od 2008. do početka članstva sredinom 2013. godine, jedan od preduvjeta za članstvo bio je usklađivanje s europskom politikom razvojne suradnje i humanitarne pomoći te preuzimanje obveza u izgradnji zakonodavnog i institucionalnog okvira za oblikovanje nacionalne politike razvojne suradnje i humanitarne pomoći. Uspostavom zakonodavnog i institucionalnog okvira stvorili su se nužni preduvjeti za provedbu ove politike.
Hrvatska je već sudjelovala u više od tisuću razvojnih projekata; od 2009. otkad se vodi službena evidencija do danas godišnje ih je prosječno bilo oko 390. Uspostavljena je i suradnja s različitim udrugama civilnog društva kao partnerima u njihovoj provedbi…
Ideja razvojne suradnje proizlazi iz pojma razvoja definiranog u drugom preambularnom poglavlju Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravu na razvoj iz 1986. godine: “Razvoj je sveobuhvatan gospodarski, društveni, kulturalni i politički proces koji ima za cilj neprekidno unaprjeđivanje dobrobiti čitavog stanovništva i svih pojedinaca na temelju njihovog aktivnog, slobodnog i smislenog sudjelovanja u razvoju i poštene raspodjele koja iz toga proizlazi” (UN 1986)… Rastuće nejednakosti između bogate manjine i siromašne većine na globalnoj razini, između razvijenih i nerazvijenih država, ali i unutar samih država, pored religijskih, političkih i povijesnih razloga mogu se ubrojiti u uzroke sukoba i pojačanih migracija.
Razvojna suradnja, koja pridonosi razumijevanju i rješavanju problema na izvoru, postaje tako nezaobilazna u međusobno povezanim i uvjetovanim aspektima međunarodnih odnosa. Slično gospodarskoj, sigurnosnoj, obrazovnoj, kulturnoj i ostalim oblicima interakcija između država, razvojna suradnja ima svoje posebitosti. Ponekad je u određenim aspektima iscrpnija, više interdisciplinarna, te time može pružiti dodanu vrijednost u međunarodnim odnosima.
Opširnije
Robert Bogešić, Diplomacija i kršćanske crkve
svibanj 2018.
Nastankom država usporedo se uspostavljaju i njihovi međusobni odnosi. Jedno od glavnih sredstava u međusobnoj komunikaciji je diplomacija, koja označava vođenje državnih poslova na području vanjske politike, državni aparat koji predstavlja državu u svijetu, sposobnost, znanje, vještinu i metode komuniciranja i održavanja međunarodnih odnosa te profesiju predstavljanja države u međunarodnim odnosima. Pojedini autori podrazumijevaju pod diplomacijom vođenje vanjske politike ne samo s drugim državama nego i ostalim međunarodnim subjektima pri usklađivanju interesa i sposobnosti vođenja pregovora.
Crkva (grč. ekklesia, sabrana zajednica) predstavlja „univerzalno društvo vjernih koje je Bog od vječnosti predodredio za vječni život“ (Hammond, 1994.:180) i zajednicu koja ima svrhu štovati Boga i naviještati Evanđelje oko sebe. Kroz naviještanje Crkva uspostavlja međusobne odnose s društvom, koje uključuje i državu.
U kojoj mjeri međusobni vanjsko-politički odnosi međunarodnih subjekata mogu opterećivati temeljno poslanje kršćanskih crkvi? U kakvom su odnosu diplomatski odnosi i naviještanje Evanđelja? Mogu li ta dva pojma ići zajedno i ako da, do koje točke u kojoj se razdvajaju? Kada se oni to razdvajaju?
Može li se govoriti o pojmu „kršćanska diplomacija“? Sadrži li poziv crkve na naviještanje Evanđelja oblik uspostavljanja službenih odnosa s državom u kojoj crkva djeluje i kakav je utjecaj tih odnosa na poslanje naviještanja Evanđelja?
Specifičan oblik međunarodnih aktivnosti kod Katoličke crkve je tzv. Vatikanska, odnosno papinska diplomacija, koja predstavlja dvostruki okvir djelovanja, s jedne strane politički i s druge strane, vjerski.
U tekstu je posebna pozornost stavljena na diplomaciju Republike Hrvatske i njenog odnosa s Katoličkom crkvom, s obzirom da je s tom crkvom, tj. njenim najvišim organom, „Svetom stolicom“ sklopila ugovore koji uređuju niz odnosa između Katoličke crkve i Republike Hrvatske.
Opširnije
Andrea Bekić, London i Bonn – dva pola politike EZ prema priznanju RH 1991.godine
siječanj 2012.
Proglašenje neovisnosti RH u lipnju 1991. europske političke metropole doživjele su kao udarac regionalnoj stabilnosti, ali i diplomatskim inicijativama EZ-a za sprečavanje raspada Jugoslavije.
Nakon neuspješnih višemjesečnih pregovora i funkcionalnoga raspada jugoslavenskih saveznih organa, Bonn se, unutar EZ-a, zauzeo za međunarodno priznanje i ostvarenje samoodređenja RH. U Londonu su se suprotstavljali njemačkoj inicijativi, koristeći također mehanizme Konferencije EZ-a o Jugoslaviji i UN-a. Kako ne bi ostala izolirana unutar EZ-a, posebice u svjetlu prihvaćanja Maastrichtskoga ugovora o EU u prosincu 1991., Velika Britanija načelno se složila s priznanjem RH, ali se usprotivila “preuranjenom priznanju”. Opširnije
Dr. sc. Mladen Nakić, NATO i Zapadni Balkan: 2020.
siječanj 2012.
Nestanak ideološkog i vojnog suparnika s političke scene početkom 1990-tih godina prošlog stoljeća poslužio kritičarima Saveza za jačanje negativnog stava koji je dovodio u pitanje daljnje postojanje Saveza i svrsishodnost njegove buduće misije.
Vojna intervencija Saveza u BIH 1994 označila je početak nove misije NATO-a. Bilo je jasno da rat na prostoru bivše Jugoslavije ne predstavlja direktnu sigurnosnu prijetnju bilo kojoj članici Saveza. Postalo je očigledno kako samo obrambena zadaća Saveza nije dovoljna u promijenjenim odnosima koji su uspostavljeni u međunarodnoj zajednici. Kao i u slučaju NATO-ove intervencije u BIH tako se i u intervenciji na Kosovu 1999. godine. primarno radilo o zaštiti demokratskih vrijednosti (individualnih i kolektivnih), a manje o sigurnosnoj ugrozi samih članica Saveza. Zapravo, tu počinje konkretna post-hladnoratovska transformacija Saveza u pravcu zaštite zajedničkih vrijednosti, najprije u Europi, a kasnije i izvan transatlantskog prostora. Opširnije…