NAČELA ZA PROFESIONALIZACIJU SLUŽBE VANJSKIH POSLOVA RH
1. Stjecanje diplomatskih zvanja i proces napredovanja u službi. Neophodno je utvrditi jasne kriterije za stjecanje diplomatskih zvanja, pri čemu uvjeti moraju biti nedvosmisleno propisani te moraju uzimati u obzir i ostvareno iskustvo u službi vanjskih poslova. Pored godina iskustva, radne ocjene i vremenskog okvira koji mora proteći između dvaju promaknuća, stjecanje srednjih i viših diplomatskih zvanja neophodno je uvjetovati i prethodnim iskustvom s diplomatskih mandata, kao i aktivnim znanjem relevantnih stranih jezika. Uvjet za primanje u službu treba biti aktivno znanje dva svjetska jezika, pri čemu je odlično znanje engleskoga conditio sine qua non, dok bi znanje dodatnih stranih jezika moglo eventualno biti „honorirano“ odgovarajućim dodacima na plaću, primjerice 5% za svaki dodatni strani jezik ili sl. Vremenski okvir potreban za napredovanje iz nižeg u više diplomatsko zvanje mora biti koncipiran tako da ne bude ni prekratak ni predugačak, tj. on s jedne strane mora osigurati da diplomat stvarno raspolaže znanjima i vještinama koje su potrebne za raspored u više zvanje, ali s druge strane ne smije stavljati naglasak na rutinski višegodišnji rad kao prevladavajući, a kamo li jedini kriterij za napredovanje. Broj zvanja u službi ne smije biti ni premali (jer to ne omogućava dovoljnu diferencijaciju diplomata) ni prevelik (jer to destimulira diplomate, osobite one mlađe), pa držimo da je postojeći broj zvanja primjeren. Treba pronaći mjeru između potrebne fleksibilnosti i osiguranja odgovarajućeg „uspinjanja“ na hijerarhijskoj ljestvici svim profesionalnim diplomatima. Pritom bi ostvareni rezultati rada morali biti odlučujući kriterij napredovanja, a godine službe odnosno i drugi kriteriji tek pomoćni. Kako bi se spriječila “uravnilovka” i dodatno motiviralo osoblje, poželjno je, slično iskustvima pojedinih europskih država, predvidjeti i mogućnosti izvanrednih napredovanja za pojedince koji se posebno ističu (tzv. fast track), naravno, također uz jasno propisane uvjete.
Postupak izbora u diplomatsko zvanje odnosno postupak promaknuća mora biti u potpunosti transparentan, a o izboru odnosno promaknućima treba odlučivati povjerenstvo na razini viših državnih službenika. Poticaj za promaknuće ne treba ograničiti isključivo na neposredno nadređenog službenika, već je podnošenje prijedloga potrebno omogućiti i samom pojedincu o čijem je promaknuću riječ. Kod promaknuća treba voditi računa i o konkretnoj strukturi diplomatske službe u danom trenutku odnosno mora se težiti „normalnoj piramidi“ (a sada imamo obrnutu). Drugim riječima, treba nastojati da brzina popunjavanja viših diplomatskih mjesta (osim u izvanrednim fast track slučajevima – što je važno i treba posebno istaknuti) bude razmjerna brzini upražnjavanja visokih mjesta u strukturi. Kontinuirano obrazovanje u službi mora se propisati kao obveza profesionalnih diplomata, a s njim valja precizno uvjetovati i napredovanje. U tom smislu, poželjno bi bilo propisati obvezu završavanja jednogodišnjeg diplomatskog tečaja za stjecanje uvjeta za zvanje trećeg tajnika, odnosno obvezu završavanja jednogodišnjeg diplomatskog tečaja prije odlaska na mandat.
U svjetlu prakse pojedinih europskih država, valjalo bi provesti i raspravu o pitanju stjecanja diplomatskih zvanja za osobe koje rade na poslovima potpore službi vanjskih poslova (Tajništvo) i oportunosti aktualne prakse da i oni stječu diplomatska zvanja.
2. Upućivanje na rad u DM/KU. Neophodno je osigurati u potpunosti transparentan postupak odlučivanja o odabiru kandidata za upućivanje na rad u DM/KU te donošenje odluke, povodom internog natječaja, od strane povjerenstva na razini viših državnih službenika. U cilju osiguranja pune objektivnosti procesa i identifikacije najboljih kandidata treba precizirati opise poslova za svako radno mjesto u DM/KU, imajući u vidu različitost zadataka i poslova u DM/KU (posebice u multilateralnom okviru, ali i na značajnom broju bilateralnih destinacija, osobito većim DM/KU). Preciziranje opisa poslova u DM/KU dodatno bi doprinijelo objektivnosti procesa izbora, a u postupku izbora težište bi trebalo biti na procjeni motivacijskog aspekta kandidata.
Upućivanje na rad u DM/KU trebalo bi u pravilu temeljiti na internim natječajima te bi se samo u minimalnoj mjeri mogla koristiti mogućnost diskrecijskog prava ministra/ice da odlučuje o tome. Međutim, i takve bi slučajeve rasporeda temeljem diskrecijskog prava trebalo učiniti vidljivima svima, primjerice objavom na intranetu, a ne ih „prikrivati“. Transparentnost se mora očitovati i u odgovoru s obrazloženjem svakom kandidatu čija molba za unapređenje ili aplikacija za mjesto u DKP nije prihvaćen, kao i objašnjenju na osnovi kojih kriterija je izabran neki drugi kandidat.
3. Kontinuirano praćenje i ocjenjivanje djelatnika te objektivna procjena stečenih znanja i iskustava. U cilju pune profesionalizacije službe i dodatnog jačanja objektivnosti u karijernom napredovanju i upućivanju na rad u DM/KU neophodno je ostvariti kontinuirano praćenje djelatnika u karijernom razvoju, uz identifikaciju specifičnih sklonosti i znanja. U tom bi kontekstu realno i pravedno ocjenjivanje diplomata trebalo biti od odlučujućeg utjecaja na proces njihova profesionalnog napredovanja. Potrebno je omogućiti široku lepezu stručnog obrazovanja i usavršavanja diplomata u zemlji i inozemstvu. Također je potrebno osigurati kontinuiranu provjeru stečenih znanja i iskustava, što uključuje i znanja stranih jezika.
Valja naći načina za kategorizaciju ocjena i prema komunikacijskim, analitičkim, logističkim socijalnim i drugim vještinama u kojima se pojedini diplomat posebno ističe. Važno je da se posebna znanja koriste ne samo radi promaknuća, već, što je jednako važno, i pri rasporedu na nove poslove. Cilj mora biti optimalno korištenje profesionalnih kadrova u sustavu (vrhunski konzularac, primjerice, neće nužno biti dobar u multilateralnoj misiji i obratno). Bilo bi dobro razmotriti i kriterij ugleda (od ugleda i relevantnosti/utjecajnosti u međunarodnom okružju, pa do onog unutar sustava u RH) i njegovo honoriranje u kontekstu ocjenjivanja ukupne uspješnosti.
4. Imenovanje na rukovodeće dužnosti u MVEP-u. Imenovanje na rukovodeće dužnosti u MVEP-u trebao bi vršiti ministar/ica temeljem prijedloga povjerenstva sastavljenog od viših državnih službenika, pri čemu ne bi bio/la nužno vezan/a za taj prijedlog, ali bi morao/la obrazložiti njegovo eventualno odbijanje. Imenovanja se trebaju temeljiti na provedenim internim natječajima, s jasno propisanim kriterijima, a svi kandidati koji su se javili na natječaj moraju biti obaviješteni o izvršenom izboru i razlozima koji su ga opredijelili. Na taj bi način trebalo birati sve rukovodeće službenike u službi, uključujući načelnike službi i pomoćnike ministra/ice u MVP. Generalno bi na te položaje trebali biti imenovani djelatnici koji to zaslužuju svojim znanjem, iskustvom, radnim rezultatima i ugledom među kolegama. Zalažemo se za to da obavljanje nijedne funkcije ne bi trebalo predvidjeti u trajanju dužem od dva mandata uzastopce.
U ovom se kontekstu postavlja pitanje da li i u kojoj mjeri revidirati postojeće stanje, tj. ići u reviziju dosadašnjih imenovanja i unapređenja odnosno i imenovanja na pojedine dužnosti u MVEP-u, osobito u slučajevima napredovanja i imenovanja koja su ostvarili diplomati koji nisu ispunjavali formalne uvjete za to. Reviziju je potrebno napraviti u slučaju ako je nedvojbeno ustanovljeno da je neka osoba promaknuta mimo postojećih propisa. Ne zalažemo se za opću reviziju, jer bi to bio golem posao, koji bi u prevelikoj mjeri mobilizirao kapacitete MVEP-a i čiji su rezultati u krajnjoj liniji neizvjesni. Internim pozivom trebalo bi otvoriti mogućnost svima koji se osjećaju zakinutima u dosadašnjem sustavu napredovanja da to iznesu u dopisu glavnom tajniku/ci MVEP-a, koji/a bi potom bio/la u obvezi po njemu postupiti i izvijestiti podnositelja o učinjenom te o rezultatima poduzete aktivnosti. Ako se utvrdi da je netko sustavno zakinut u napredovanju, to valja ispraviti. Dinamiku polaganja savjetničkih ispita u Diplomatskoj akademiji valja uskladiti sa sustavom napredovanja.
5. Imenovanje u rang veleposlanika u zemlji i inozemstvu. Jedno od pitanja interesantnih za struku je i pitanje na koji se način i prema kojim kriterijima vrši imenovanje u rang veleposlanika u zemlji i inozemstvu. Naše je stajalište da omjer političkih i karijernih imenovanja za veleposlanike mora biti takav da osigura izrazitu prevlast karijernih imenovanja. Udio političkih imenovanja moguće je čak i kvantitativno ograničiti na 5-10%, što bi odgovaralo standardima europskih zemalja. Držimo da bi sve preko toga bilo na štetu diplomatske profesije. Što se tiče karijernih diplomata, veleposlaničko zvanje mora im biti „dohvatljivo“ ako ostvare višegodišnji angažman u službi (primjerice ne manje od 15 godina) i izuzetne rezultate. Zalažemo se također za uvođenje položaja „veleposlanika s posebnim portfeljem“ kako bi se pojedine teme od prvorazrednog nacionalnog značaja i strateški istaknule u ustroju Ministarstva ukazujući time na nacionalne i vanjsko-političke prioritete (primjerice okoliš, energetika, regionalna pitanja), a u skladu sa postojećom praksom država članica EU.
6. Mirovine. Kao osobito se pitanje u kontekstu materijalnih primanja profesionalnih diplomata ističe sustav alimentiranja poreza i doprinosa odnosno uplaćivanja mirovinskog osiguranja za vrijeme boravka na radu u DKP/KU u inozemstvu. On mora biti realan odnosno osigurati adekvatna primanja po osnovi mirovine profesionalnim diplomatima nakon njihova umirovljenja. Briga za status diplomata-umirovljenika jedan je od sastavnih aspekata ukupnog djelovanja UHD.
7. Druga materijalna primanja profesionalnih diplomata. Od velikog je značaja za profesionalne diplomate sustav njihovih materijalnih primanja (plaće i druge naknade, snošenje putnih troškova, selidbe, dodaci na stan i školovanje itd.) te će se UHD aktivno uključiti u procese odlučivanja u MVEP-u na ovom području. Imajući razumijevanja za trenutačne materijalne i financijske prilike u kojima se zemlja nalazi, smatramo da se profesionalnim diplomatima mora osigurati odgovarajući nivo „pokrivanja“ njihovih materijalnih potreba, pogotovo onaj koji je u funkciji kvalitetnog obavljanja poslova i radnih zadataka i koji je vezan uz „ublažavanje“ velikih stresova vezanih uz odlazak na mandat u inozemstvo odnosno povratak s njega. Izloženost obitelji stresu selidbe, često iz kulture u kulturu te ugroženost jedne karijere u obitelji predstavlja objektivnu težinu ove struke, za što većina diplomacija predviđaju kompenzaciju kroz velike plaće pri službi u inozemstvu ili kroz dobre škole za djecu diplomata.
Kao posebnu „stavku“ u ovom kontekstu valja tretirati dimenziju „gubitka profesije“ bračnog druga u slučaju odlaska na mandat, što nije samo profesionalno i ljudski frustrirajuće, već znači i manja primanja, a u konačnici i jednu manju mirovinu. U plaći profesionalnog diplomata ta dimenzija mora biti uračunata.
8. Prava bračnih drugova profesionalnih diplomata i prava diplomatskih obitelji Naše je stajalište da se u zakonu potrebno osvrnuti na mehanizme kojima se u pozitivnom zakonodavstvu RH regulira prava rodilja. Postojeća pravna praznina koja je stvorila praksu diskrecione ocjene prilikom primjene zakonskih normi kojima se uređuju rodiljni i roditeljski dopust diplomatkinja koje su na mandatu, stvara pravnu nesigurnost i nezadovoljstvo među diplomatkinjama. RH ima nasljeđe razvijenog sustava prava rodilja i predmetna prava treba odgovarajuće primjenjivati i na službu vanjskih poslova. Dakle, u zakon koji regulira službu vanjskih poslova potrebno je ugraditi rješenje kojim se omogućuje dovršetak mandata, pod razumnim uvjetima, onim diplomatkinjama koje se odluče na majčinstvo za vrijeme trajanja mandata. Dosadašnju praksu prekidanja mandata (odnosno obveze vraćanja s mandata) ili eventualnog izlaženja u susret omogućavanjem korištenja bolovanja i godišnjeg odmora smatramo protupravnim jer je diskriminirajuće prema diplomatkinjama, a istovremeno i suprotnim proklamiranoj pronatalitetnoj politici koju vodi RH jer je nepoticajna za zasnivanje obitelji, što je u službi diplomacije već dovoljno teško samo po sebi.
Sukladno gore navedenom, korištenje obveznog rodiljnog dopusta na mandatu u okvirima propisanim pozitivnim zakonodavstvom RH moralo bi biti izrijekom dopušteno (do djetetovih navršenih šest mjeseci života). Također, trebalo bi biti dopušteno korištenje i narednih šest mjeseci roditeljskog dopusta, do djetetovih navršenih 12 mjeseci. Oba dopusta mogu se ograničiti razumnim uvjetima, npr. da se rodiljni dopust na mandatu može koristiti samo u prve tri godine trajanja mandata, dok se roditeljski dopust može koristiti ukoliko je po njegovom završetku preostala barem puna godina mandata. Naglašavamo kako se nije potrebno izboriti za nekakva dodatna prava diplomatkinja, nego samo za primjenu postojećih zakonskih rješenja o rodiljnom i roditeljskom dopustu odnosno na jasno reguliranje tog područja u službi vanjskih poslova.
Obiteljima gdje su oba supružnika djelatnici MVEP-a treba izaći u susret prilikom slanja na mandat, gdje je to moguće, kako bi se zaštitila obitelj i pravo oba supružnika na rad. U slučajevima gdje postoje dva slobodna radna mjesta u istom gradu odnosno državi, ako oba supružnika ispunjavaju uvjete propisane internim natječajem, treba im se dati prednost pri odabiru kandidata. Jednako bi MVEP trebao biti aktivniji u stvaranju zakonskih i drugih uvjeta i prilika za zapošljavanje u zemlji primateljici supružnika koji nisu djelatnici ministarstva, primjerice zaključivanjem bilateralnih sporazuma o tome.
9. Normativna regulativa službe vanjskih poslova. Smatramo da je potrebno usvojiti poseban zakon o službi vanjskih poslova, kojim će se regulirati osnovna načela diplomatske službe, a kojim bi se temeljni naglasak stavio na profesionalizam kao temelj te službe. Potrebno je još analizirati da li pored tog zakona treba postojati i zakon o vanjskim poslovima i, ako da, koju bi materiju on regulirao.
10. Mjesto i uloga Udruge hrvatskih diplomata. Udruga je spremna maksimalno surađivati s ministrom/icom i vodstvom MVEP-a u svim pitanjima u vezi statusa profesionalnih diplomata i jačanja profesionalnosti u radu. U tom kontekstu predlažemo da se od strane vodstva sagleda u kojim bi oblicima odlučivanja to sudjelovanje bilo dobrodošlo (primjerice u povjerenstvu za imenovanja i napredovanja, pri odlučivanju o odlasku na rad u DM/KU, pri predlaganju kandidata za veleposlanike itd). UHD je zainteresirana da na odgovarajući način bude uključena i u odlučivanje o prijemu mladih djelatnika u MVP koji su tek završili školovanje (vježbenici i sl.), kao i o sustavu angažiranja ugovornih djelatnika u MVP. Taj bi krug pitanja trebalo što prije definirati, jer sa strane UHD postoji maksimalna spremnost za aktivni angažman u tim i sličnim pitanjima od interesa za MVEP i hrvatske diplomate. U tom je kontekstu i zahtjev za osiguranjem minimalnih uvjeta za rad UHD-a u zgradi MVEP-a (primjerice radna soba, prostorija za sastanke, telekomunikacijski sustavi itd.)